Skip to content
Menu

Kada sam 2020. godine pisao o političarima kao medijatorima u doba sve dubljih društvenih podela, naslućivao sam još dublje podele u našem društvu. Podela nije samo rezultat političke retorike, već je postala i duboko ukorenjena u svakodnevnom životu građana. Političari ne samo da nisu postali medijatori društvenog dijaloga i facilitatori novog održivog društvenog ugovora, već, naprotiv, dele građane kao nikada pre.

Političar – medijator u doba sve dubljih društvenih podela? (tekst iz 2020.) 

U poslednjih nekoliko godina svedoci smo kako se granice između različitih društvenih grupa postavljaju sve oštrije. Naše stranačke opredeljenosti, etničke pripadnosti i društveni stavovi postali su izvor ne samo neslaganja, već i otvorenih sukoba. Političari, umesto da prepoznaju i rešavaju ove tenzije, često ih koriste u svrhu vlastitog benefita, dodatno potpirujući podelu i jačajući lojalnosti prema svojim ideologijama.

Ova situacija dovela je do erozije poverenja, ne samo u politički sistem, već i među samim građanima. Uloga političara kao posrednika između različitih interesa i potreba društva je potpuno izbrisana, a umesto toga, oni postaju igrači na terenu podela. Mediji, koji bi trebali da budu platforma za dijalog i razmenu ideja, često se pretvaraju u odraze ovih podela, dublje polarizujući javnost.

Nastanak „rezonantnih soba“ na društvenim mrežama dodatno komplikuje situaciju. Ljudi su okruženi informacijama koje potvrđuju njihova uverenja, dok se drugačije perspektive sve više marginalizuju. U tom kontekstu, političari, svesni snage društvenih mreža, često biraju retoriku koja dodatno produbljuje podele, umesto da pozivaju na dijalog i razumevanje.

Nije iznenađujuće da se mnogi građani osećaju izgubljeno i beznadežno. U okruženju gde su političke stranke postale regrutni odredi, a razgovor “prerastao” u borbu, teško je zamisliti scenario u kojem bi se ponovno uspostavio zdravi dijalog. Čini se da su vrednosti kao što su tolerancija, empatija i zajedništvo postale neprijatne reči, zamenjene konceptima kao što su rivalstvo, neprijateljstvo i polarizacija.

U ovom trenutku, neophodno je tragati za novim pristupima. Potrebne su nam inicijative koje će omogućiti građanima da se ponovo povežu, da razgovaraju i razumeju jedni druge, bez obzira na političke ili druge razlike. To zahteva hrabrost od političkih lidera da preuzmu ulogu stvarnih medijatora (posrednika), kao i pripremu mladih generacija za aktivno delovanje u demokratskom procesu.

Dok se suočavamo sa izazovima koje donosi ova podeljenost, neophodno je da postanemo svesni našeg zajedničkog identiteta kao građana jedne zajednice. Samo kroz otvoren dijalog i uzajamnu podršku možemo nadmašiti trenutne podele i izgraditi društvo koje ne samo da prepoznaje, već i slavi raznolikost. U tom procesu, političari moraju shvatiti da njihova prava uloga nije samo da vode, već i da služe kao vođe u procesu pomirenja i izgradnje zajedničkog identiteta.